Isusek z jaboko ili oživljeno djetinjstvo

Knjigom Majurske pjesme autorica Zdenka Maltar zakoračila je u nezaboravno vrijeme djetinjstva ne krijući zadivljenost nad pronađenim svijetom djetinjstva, koje je nedjeljiv dio osebujna senzibiliteta što prebiva u nama, uvijek iznova oživljen. U poglavljima Zvjezdanine kuće, Starac, Minerva u perivoju, Branek o lišću koje pada, Pogled s terase Zehalnice / Beskrajni dan otvaraju se ljepote specifičnog bivstvovanja koje je i slika oživljenog zavičaja, zrcalo oduhovljenih reminiscencija i autentičnih prostora nezaboravnih nukleusa djetinjstva: „Iznikli smo kao divlje cvijeće, djeca s predugim rukama, nogama, ušima, razbijenim koljenima, spaljenim trepavicama, čađavim obrazima, crnim noktima, zauvijek zatvoreni u vrbe pored Bednje. Imali smo oči poljskog miša, bili smo bjelouška, bili smo skakavci, bumbari, sljepići, punoglavci, bili smo njuška krta koji umire na suncu, bili smo mrazove sestrice, a što sve nismo bili...“ (Željeznička).

Izd. Vošicki, Koprivnica, 2022.

Odabravši za svoje intenzivirano slikanje i dubinsko poniranje u unutarnji svijet čovjekove individualnosti samostalnu književnu vrstu, pjesmu u prozi, autorica je njom obuhvatila harmoniju i disharmoniju čovjekova življenja, kad se u okviru lirskih crtica pretapa osjetilna i intelektualna snaga jezika, kad nesputanost poetiziranih rečenica dosegne visok artistički domet: „Zvjezdanine kuće, prignute zemlji, kopačice su i vrtlarice, šaptačice snovima. Šutke sade sitno sjemenje. Koje boje idu sa svime, bojom neba i bojom cipela... One su i dvori stakleni i ljuske od oraha, stanu na dlan i u šarenicu oka, mogu se zavrtjeti i promijeniti boju u plavo, u ljubičasto, u zeleno. Ljudi njima i ne trebaju jer one i jesu žive, približiš li im uho, čut ćeš njihovo disanje. Pomaknute u svojim svjetovima, Zvjezdanine kuće šeću i pjevaju, tuguju tugovanke dječjeg crteža zarobljenog u vremenu. Kad sagnu svoje glave pred nebeskim svodom, tako su nalik svojim stanarima, uplašene i usamljene.“ (Zvjezdanine kuće).

Dobrohotnost grada (Novi Marof) i prepoznati pejzaži svjedoče o sadržajnim metamorfozama, o lucidnom meditiranju i sugestivnoj snazi jezičnih preobrazbi. Fabula je ukomponirana u prisjećanja na iznimne umjetnike (Ivan Rabuzin, Franjo, Danica, Ivo Klopotan, Slobodan Benković Boč, Zvjezdana Bukovčan, Ivekovići). Autorica i pjesnikinja Zdenka Maltar odana je nezaboravnim slikama djetinjstva („tu teče Bednja blatna, tiha, voda moga djetinjstva“), privržena nekadašnjem svijetu nezaboravljenog djetinjstva, istodobno okrenuta svakidašnjici: „svatko već u džepu nosi svoje kino“ (Kulturni centar Ivan Rabuzin). Posebnost su kreativne pjesničke oaze u kojima je pritajena i emocionalna slojevitost u kojoj prebiva samoća i nemir. A kad je „zamijenjen starinski, crvotočni rezbareni oltar novim, neogotičkim („u duhu novog vremena“), jedino su dječja usta, ne bez tuge, izgovorila: „Gdje je Isusek z črlenu jaboko v roki, koji je mali i goli kak i druga selska deca i koji je z njimi po zemlenom podu jabuku kotural“ (Isusek z jaboko).

Za kraj treba istaknuti predgovor Valentine Šinjori i pogovor Božice Pažur.